Komentari

Segregacija djece po receptu Seja Ramića

FOTO: A.T.O. Photography
FOTO: A.T.O. Photography

Prije nekoliko sedmica započela je priča oko školovanja djece migranata koja se nalaze na području Unsko-sanskog kantona. Potencijalna odluka da im se omogući obrazovanje u osnovnoj školi u Brekovici, još uvijek nije konačna. Vlada Unsko-sanskog kantona će u narednom periodu održati sastanak sa mještanima te mjesne zajednice na kojem će svi moći iznijeti svoj konačan stav o „spajanju njihove djece sa djecom migranata“. To je za određene skupine ljudi problem, a pogotovo za onu koju predvodi bihaćki profesor Sej Ramić, koji je za DW kazao kako bi se djeci migrantima obrazovanje trebalo omogućiti isključivo u prihvatnim centrima Sedra i BIRA…

13-godišnji Samir iz Afganistana je pješice prešao hiljade kilometara kako bi stigao do Evrope. Zajedno sa roditeljima i dvije starije sestre, Samir je „zaglavio“ u hotelu Sedra gdje je smješten već dva mjeseca. Njegova porodica je tri puta neuspješno pokušala doći do zemalja zapadne Evrope, gdje se već nalazi njihova rodbina. Kaže, svaki put ih je uhvatila hrvatska policija, koja ih je na kiši, u kombijima, ostavljala daleko od Velike Kladuše kako bi što više morali pješačiti. „Dolazimo iz Afganistana, grada Shindan, na zapadu zemlje. Moj otac je bio vlasnik trgovine, ali su nam Talibani uvijek ulazili sa oružjem, prijeteći našoj porodici“, započinje Samir na perfektnom bosanskom. Pet mjeseci je proveo u Srbiji gdje je naučio jezik. „Cijeli evropski put smo prešli pješice i nije nam bio problem. Ja želim studirati engleski ili njemački jezik, pa bih volio da uspijemo doći do Njemačke.“

Samir, zajedno sa nekolicinom vršnjaka, u hotelu Sedra svakodnevno prisustvuje nastavi. Kaže kako se već sprijateljio sa ljudima iz organizacije koja im pruža pomoć u obrazovanju. Međutim, on svoju budućnost ne vidi u Bosni i Hercegovini. „Lijepo mi je ovdje, ali bih volio da uskoro pređemo na teritoriju Njemačke. To smo već tri puta pokušali, ali nismo uspjeli. Svaki put bi nas uhvatila hrvatska policija, koja nas je onda vraćala na teritoriju Bosne, a uvijek daleko od granice kako bi nas natjerali da više pješačimo po kiši.“

On je jedan od nešto više od 50 djece koja bi trebala nastavu pohađati u školi u Brekovici. Tamo, nažalost, nekoliko roditelja smatra kako se njihova djeca ne bi trebala miješati sa djecom migrantima. Tvrde da bi to moglo stvoriti određen niz opasnosti, poput dolaska roditelja migranata u njihovo naselje. Neki su čak zaprijetili ispisivanjem svoje djece.

Uznemirava li vas?“ – upita nas Samirov otac, koji nam potom pokušava objasniti kako njegov sin koristi svaku priliku da razgovara s nekim kako bi prekinuo svakodnevnu monotoniju kroz koju prolazi u hotelu Sedra. „Njegove dvije sestre lakše podnose ovu situaciju. On je još mlad, ali je snažan. Nema puno prijatelja ovdje i to mu najteže pada.“

A Samir bi prijatelje mogao imati u osnovnoj školi u Brekovici. Tamo gdje njegovi vršnjaci ne poznaju ni segregaciju, ni ljudsko zlo, čekaju ih školske klupe – dovoljan broj njih da se smjesti više od pedeset dječaka i djevojčica koji su napustili svoj dom pod pritiskom ratova i siromaštva. Ali Samiru na putu do novih prijatelja i mogućnosti afirmacije u društvo u kojem bi se dugo mogao zadržati, stoji ni manje ni više nego – prosvjetni radnik. Riječ je o članu PoMAK-a, Seju Ramiću, koji već mjesecima aktivno učestvuje u organiziranju protesta i potpisivanju peticija za izmještanje migranata iz uže jezgre grada Bihaća. Ramić, koji tvrdi da nema ništa protiv migranata, prije nekoliko sedmica dobio je mogućnost da govori za New York Times. Andrew Higgins, koji je potegnuo dalek put na relaciji Moskva – Bihać, na terasi jednog lokalnog ugostiteljskog objekta slušao je Ramića koji je govorio o potencijalnim ISIL-ovcima koji vojničkim koracima marširaju ulicama Bihaća, o navodnim hapšenjima serijskog ubice traženog u Makedoniji i Grčkoj, te o teoriji zavjere oko talgo voza koji je stavljen u funkciju kako bi, tvrdi to Ramić, isključivo služio usmjeravanju migranata na područje Bihaća i Velike Kladuše.

Međutim, Ramić koji tvrdi da mu ne smetaju migranti, a pogotovo ne djeca, sada je kao prosvjetni radnik otišao korak dalje, pa je u izjavi za Deutsche Welle kazao: “Nismo za to da djeca migranata pogađaju školu, zato što je to priprema trajnog boravka migranata na ovim prostorima. A oni imaju privremene migrantske centre gdje se ta nastava može odvijati.” Ova Ramićeva tvrdnja zapravo je klasični oblik segregacije onih koji zapravo i ne poznaju zlo, osim onog koje ih je otjeralo iz vlastitih domova i škola koje su pohađali u državama poput Afganistana, Sirije i Iraka. Pored toga što je Ramić prosvjetni radnik, koji na ovaj način ne bi omogućio djeci migrantima da se afirmiraju u društvo u kojem bi mogli provesti duži period, najviše boli činjenica da je on zapravo i dio vladajuće strukture u Bihaću i Unsko-sanskom kantonu koja bi se trebala brinuti za sprovođenje UN-ove Konvencije o pravima djece. Bosna i Hercegovina je nakon neovisnosti potpisala deklaraciju o prihvatanju ove Konvencije, čime se pridružila skupini od 196 zemalja koje se obvezuju da će svakom djetetu, bez obzira na status, priznati pravo na besplatno osnovno i srednje obrazovanje. Konvencija je jasna i po pitanju segregacije djece.

Djeca imaju pravo da se školuju. Da li se iko zapitao gdje su naša djeca bila u toku rata?“, za DW je kazala jedna od mještanki Brekovice, koja dijeli isto mišljenje kao i direktorica osnovne škole u Brekovici, koja je Ramiću i njemu sličnima poručila da su u školu svi dobrodošli, bez obzira na njihovo porijeklo.

Ramić je svojih pet minuta dočekao i u nedjelju, na mjestu koje čvrsto stoji kao uspomena  1942. godinu kada je održano prvo zasjedanje AVNOJ-a. Na mjestu na kojem su nikli temelji antifašizma u ovom kraju, Ramić je dobio pohvalu saborskog zastupnika Ivana Pernara, koji je iz Bihaća stigao kako bi govorio na tribini koju su organizirali mladi iz Demokratske fronte. Tribinom se zapravo ukrao trenutak obilježavanja Dana državnosti Bosne i Hercegovine, a pored niza netačnih informacija i iznošenja teorija zavjera, Pernar je od prisutnih zatražio i aplauz za Seja Ramića i njegova nastojanja da se Bihać „riješi“ migranata. Ondje gdje su udareni temelji antifašizma, fašistički se na kraju etiketiralo, prozivalo, pa čak i lagalo, a sve s ciljem populizma i samopromocije.

Pernar je bio jakog uvjerenja da su oni zapravo dio svjetske agende, odnosno cilja Džordža Soroša da stvori političku i socijalnu krizu u Evropi i to direktnim financiranjem dolaska migranata iz arapskih zemalja. Pernar, koji tvrdi da mu nije jasno zašto migranti iz Afganistana dolaze u Evropu, samo nekoliko minuta kasnije je govorio o patnju afganistanskog naroda koji je ostao zarobljen u američkoj vanjskoj politici i činjenici da je 3 miliona Afganistanaca ovisno o heroinu.

Ksenofobični javni nastupi, ne samo Ivana Pernara i Seja Ramića, već i samih građana grada Bihaća, mjesecima se koriste u političke svrhe određene grupacije u Unsko-sanskom kantonu. Međutim, dosad još uvijek niko nije odgovarao za iznošenje lažnih ili poluistinitih informacije, barem ne niko od krajiških medija utopljenih u kontaminiranom medijskom prostoru.

Mali Samir možda na kraju, i unatoč Konvenciji o pravim djece, pa i našoj ljudskoj i moralnoj obavezi, neće pohađati nastavu u osnovnoj školi u Brekovici. Ali, tužna i ujedno nadahnjujuća autobiografska priča Samirove porodice o umjetnosti i anatomiji preživljavanja i savladavanja svih prepreka,  zasigurno će dobiti sretan završetak.

Jer njihova upornost u ovom trenutku prevazilazi svakim atom profesorovog nastojanja da Samira i njegove vršnjake – djecu migrante, odvoji od lijepog i sretnog djetinjstva, pa i mogućih doživotnih prijateljstava sa bosanskom djecom koja će u velikoj većini, jednog dana, biti stranci u evropskim državama i gdje će njihovi potomci dobiti mogućnost školovanja zajedno sa ostalima…

Ostavi komentar

Click here to post a comment